Istorijat

Prvi pojedinačni zapisi o različitim terapijskim efektima jahanja u Grka su iz 600. godine p.n.e.
Prva moderna studija objavljena na temu terapijskog jahanja je iz l875. godine dr Cassaign preporučuje terapijsko jahanje pacijentima sa neurološkim poremećajima, bolovima u zglobovima, i slabijom pokretnošću.

Bolnica u Oxfordu je preporučila terapijsko jahanje vojnicima koji su bili povredjeni u I svetskom ratu.

Sredinom 40-tih godina prošlog veka najbolju promociju terapisko jahanje je dobilo u dankinji Lis Hartel. Upornost i volja ove žene, obolele od poliomielitisa, je l952. i l958. godine na Olimpijskim igrama krunisana učešćem i osvajanjem medalje u dresurnom jahanju. Zajedno sa svojim fizioteraputom, Ullom Harpoth, je napisala i prvi program za terapijsko jahanje.

U časopisu za fizikalnu terapiju (Journal of Physical therapy) 1988. godine je objavljeno naučno potkrepljeno ispitivanje Dolores Bertoti na temu terapijskog jahanja. Ona je i najčešće citirani autor iz ove oblasti.